Istorija Vrnjacke Banje

Blagotvornost tretmana lekovitim vodama bila je poznata narodima u drevnim svetskim civilizacijama. Vrste ritualnog kupanja u cilju fizickog i duhovnog procišcenja praktikovali su još stari Persijanci i Egipcani, a verovanje u lekovito i procišcavajuce dejstvo vode bilo je prisutno u vreme starih Grka i Rimljana. Na našim prostorima, smatra se da su vrnjacke mineralne vode u lekovite svrhe prvi koristili keltski narodi. Materijalni tragovi o korišcenju vrnjacke vode za pice i kupanje sežu u doba prisustva Rimljana na Balkanu, na prelasku u novu eru. Naime, 1924. godine, prilikom kaptaže tople vrnjacke mineralne vode, na dubini od 2,4o metara, pronadjen je Rimski izvor – Fons Romanus, i u njegovoj okolini veliki broj novcica iz doba rimske imperije. Osim izvora, na tom mestu pronadjeni su ostaci nekadašnjeg bazena za kupanje, prsten, kljuc i oko 80 novcica iz 4.veka, koji potvrdjuju tezu da su stari Rimljani znali za balneoterapiju. Pretpostavlja se da su i Sloveni, koji su se u medjuvremenu doselili na ove prostore, koristili lekovite vrnjacke vode.

O samom nastanku Vrnjacke Banje nisu sacuvani pisani dokumenti, kao što je nemoguce kontinuirano pratiti tok razvoja grada. Sadašnje ime Banja je dobila po selu Vrnjci, u cijem ataru su otkriveni mineralni izvori. Ne postoje pisani ni materijalni tragovi o tome da li je Turcima u srednjem veku bila poznata lekovitost ovih voda, ali se veruje da su je i oni koristili u lekovite svrhe.

U želji da ispita mineralne izvore u Srbiji, knjaz Miloš je pocetkom 19.veka pozvao saksonskog geologa, barona Herdera, upravnika saksonskih rudnika, koji je u to vreme smatran za velikog strucnjaka u svom domenu. On je ispitao i vrnjacki izvor, ocenivši visokom ocenom kvalitet njegovih voda i uporedivši ih sa vodama cuvenih Karlovih Vari. Posle toga, žitelji okolnih sela poceli su da koriste ovu vodu za lecenje.

Temelj banje u Vrnjcima u savremenom smislu te reci postavljen je 1868. godine, kada su ugledni ljudi iz tog kraja, na celu sa okružnim nacelnikom Pavlom Mutavdžicem, formirali Osnovatelno fundatorsko društvo kiselo-vruce vode u Vrnjcima. Cilj formiranja Društva bila je briga o uredjenju i korišcenju mineralnih izvora. Odmah potom pristupilo se kaptaži dva izvora mineralne vode i izgradnji kupatila i ostalih banjskih objekata. 1869/70 godina predstavlja prvu pravu banjsku sezonu i otvara perspektivu razvoja banje u moderno lecilište. Tome je pogodovala i cinjenica da je osamdesetih godina 19.veka banja u Vrnjcima prešla u nadležnost države. Hronika jednog mesta istovremeno je i hronika njenih stanovnika. U to vreme je visoki državni cinovnik, general Jovan Belmarkovic, u banji sagradio svoju cuvenu vilu, i time utemeljio novu tendenciju srpskog gradjanskog sloja da tu gradi vile, kuce i pansione. Uporedo sa tim, poceli su da nicu i prvi pravi ugostiteljski objekti, od kojih je najpoznatija Narodna gostionica Koste Petrovica-Rakice, otvorena 1885.godine. Tih godina udaren je i temelj modernog urbanizma u Vrnjackoj Banji, tako što je nacinjen prvi regulacioni plan i uredjena centralna banjska zona.

Svoj procvat u tom periodu Banja je dozivela u godinama pred balkanske ratove, kada je izgradnjom pruge Stalac-Požega postala povezana sa ostalim vecim srpskim gradovima. U to vreme postojao je veliki broj pansiona, gradski bioskop i ordinacije nekoliko lekara koji su studije medicine završili na prestižnim evropskim univerzitetima. Naredbom vlasti, 1906. godine porušene su sve preostale stracare u mestu i sagradjene su nove kuce i banjski objekti.

Ratna golgota u Srbiji u periodu 1912-1918.godine uticala je na stagnaciju u razvoju Banje. Tokom Prvog svetskog rata u njoj je bilo smešteno nekoliko saveznickih bolnica. Krajem tridesetih godina 20.veka, Banja ponovo doživljava procvat. U tom periodu uradjeni su neki od kapitalnih projekata: kaptaža toplog
mineralnog izvora 1924/25.godine, izgradnja sanatorijuma i modernih vila, otvaranje modernog kupatila, regulacija Vrnjacke reke, izgradnja mreže puteva, uredjenje parkova, kao i postavljanje modernog vodovoda i kanalizacije. U procvatu je zanatstvo i trgovina, pa su tako prema popisu iz 1933.godine u Banji postojale 133 zanatske i trgovacke radnje. Novi gradjanski sloj organizovao je bogat kulturni i društveni život, koji je podrazumevao balove, sedeljke, koncerte i izložbe.

Uvodjenje Zakona o banjama donosi strogu kategorizaciju pansiona i vila, kojih je bilo 257 u vreme popisa iz 1935.godine. Te godine Vrnjacka Banja je bila rekorder u ondašnjoj Jugoslaviji po broju turista, kojih je bilo preko 28 000.
Neposredno posle Drugog svetskog rata, u Banji je opao nivo usluga. To više nije bilo prestižno mondensko mesto, jer su vecinu gostiju cinili pacijenti koji su došli na lecenje o trošku države. Narednih decenija Vrnjacka Banja polako vraca nekadašnji nivo i prestiž, grade se novi objekti, organizuju se kulturni dogadjaji i svecanosti i konstantno se povecava broj posetilaca.
Danas u Srbiji na mapi ne samo medicinskog turizma, vec i rekreativnog turizma uopšte, Vrnjacka Banja s pravom zauzima najistaknutije i najznacajnije mesto.